Dana 23. listopada 2017. godine održani su Okrugli stol i Tematska sjednica o problematici seksualnog nasilja i važnosti direktive 2012/29 eu o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela u prostoru Info centra za mlade u Zaboku, Trg svete Jelene 6 (Zelena dvorana).

Okrugli stol i tematsku sjednicu organizirale su Ženska soba – Centar za seksualna prava, organizacija civilnog društva iz Zagreba i SOS telefon i savjetovalište za žene žrtve nasilja Krapinsko-zagorske županije.

Na okruglom stolu kao uvodničarke govorile su:

  • dr. sc. Maja Mamula, psihologinja, koordinatorica Ženske sobe i savjetodavaka u Centru za žrtve seksualnog nasilja
  • Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske
  • Tanja Cujzek, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zabok
  • Nina Očko voditeljica SOS telefona za žene žrtve nasilja Krapinsko-zagorske županije

Moderatorica okruglog stola i tematske sjednice bila je Tajana Broz, volonterka SOS telefona za žene žrtve nasilja KZŽ.

S obzirom na činjenicu da je seksualno nasilje često neprepoznat i marginaliziran društveni problem, koji iza sebe ostavlja brojne posljedice kako za same žrtve, tako i za njihove obitelji, kao i širu zajednicu, važno je sustavno i multidisciplinarno raditi na osvještavanju o problemu, prevenciji i pružanju pravodobne i efikasne direktne pomoći i podrške žrtvama nasilja.

ZAKLJUČCI:

  1. jako mali broj prijava djela seksualnog nasilja (u prosjeku 1 od 20 žrtava prijavljuje), oko 90% žrtava su žene, odnosno, djevojčice
  2. najveći je razlog neprijavljivanja seksualnog nasilja, posebice u manjim sredinama su stigmatizacija žrtve i nepovjerenje u institucije; vrlo često osobe koje prijave budu, ne samo stigmatizirane, nego i izolirane od strane zajednice koja žrtvu optužuje da je sama kriva što joj se to dogodilo/ izazvala počinitelja
  3. još jedan od razloga neprijavljivanja je manjak informacija žrtve; bilo o tome što je seksualno nasilje, kao i o tome koja su prava žrtve kao osobe u vezi ili u braku
  4. postoji značajan problem prikupljanja dokaza u smislu obavljanja ginekoloških pregleda u svrhu prikupljanja uzoraka (kao i eventualne prevencije širenja bolesti), posebice ukoliko se radi o djeci i mlađim djevojčicama za koje bolnice tvrde da nemaju potrebna znanja i instrumente. Zbog gubitka vremena i vremenskog odmaka do kojeg dolazi uslijed pregovaranja tko može i kada odraditi pregled, često bude prekasno i dokazi više nisu valjani
  5. žrtvama nije omogućena učinkovita zaštita za vrijeme trajanja ispitnog i istražnog postupka (istražni sudac najčešće oslobađa počinitelja do izricanja presude te je on slobodan uslijed čega može doći do ponavljanja djela)
  6. sudski postupci traju dugo, a kazne za počinitelje su male; za počinitelje se traže olakšavajuće okolnosti prilikom određivanja kazne i samog sudskog postupka s ciljem izricanja što manje, po mogućnosti minimalne kazne, dok se za žrtvu traže otežavajuće okolnosti prilikom dokazivanja (kako je bila obućena, gdje se i kada kretala i sl.)
  7. žrtvama je potrebno povjerenje u osobu kojoj će prijaviti/povjeriti svoju priču, a isto se može osigurati jedino neosuđujućim pristupom i neosuđujućom komunikacijom, strpljenjem i davanjem informacija kao i podrškom u tome da prijavi
  8. ukoliko postoji saznanje o postojanju obiteljskog nasilja (fizičko, psihičko ili materijalno) potrebno je posebno provjeriti postoje li indikacije seksualnog nasilja (budući da postoji mogućnost da žena ne zna, ne želi ili nije u mogućnosti sama percipirati da je žrtva seksualnog nasilja)
  9. institucije bi trebale zaposliti/ educirati/ specijalizirati/ senzibilizirati stručnjake za rad sa žrtvama nasilja
  10. potrebno je pričati otvoreno o temi seksualnog nasilja te educirati i senzibilizirati građane o toj temi kako bi se ista detabuizirala.